Stres možemo promatrati kao brzu i naglu promjenu koju nismo očekivali. Hipokrat je već u 4. st. pr. Kr. ustvrdio: „Čovjeka najmanje smeta ono na što je kroz dugo vrijeme navikao, pa makar bilo i gore od onoga na što nije naviknut.“ Cannon među prvima preuzima pojam stresa iz fizike i primjenjuje ga na fiziološke i psihičke reakcije organizma. Zanimljiv je podatak da se pojam stresa u današnjem značenju spominje već 1303. godine u djelu engleskog pjesnika R. Mannynga. „Stres, engleska riječ koja u 17. stoljeću označava muku, prisilu, nevolju ili bijeg, mijenja u 18. i 19. st. svoje značenje i opisuje pritisak i snagu, koja djeluje na neki objekt ili osobu.“ Stresori se dijele na akutne i kronične, kao i na one vezane uz život u obitelji, na radu, u školi ili rekreativnim aktivnostima poput sporta. Akutna stresna reakcija je prijeko potreban i koristan način borbe našega organizma i njegovog prilagođavanja promjenama u okolini. Upravo nam stresna reakcija omogućava da prikupimo i preusmjerimo svu potrebnu energiju, kako bismo se izvukli iz situacije stresa, tj. čuva naš opstanak. U situaciji kratkotrajnog akutnog stresa, stresni signali potiču rad imunološkog sustava i pripremaju ga za moguću infekciju. Za razliku od akutnih, kronični stresovi, kojima ne vidimo kraj ili su izvan naše kontrole, oslabljuju rad imunološkog sustava. Kod osoba se pod utjecajem kroničnog stresa narušava komunikacija između stanica unutar imunološkog sustava i s ostalim stresnim sustavima, gubi se fina ravnoteža i mehanizmi samokontrole. Cijeli sustav postaje nestabilan i manje učinkovit, a čovjek postaje podložan bolestima. Uslijed stalnog stanja pripravnosti, kada nema antigena, imunološki sustav greškom svoje djelovanje okrene protiv vlastitoga organizma pa dolazi do autoimunih bolesti.

Postoje različite klasifikacije stresora. Lazarus i Cohen klasificiraju psihološke stresore s obzirom na njihovo trajanje, veličinu reakcija koje izazivaju i broj ljudi na koje djeluju, u tri opće kategorije: 1) kataklizmički događaji ili stresori, 2) osobni stresori, 3) svakodnevni stresori. Nastavničkim stresom nazivamo situacije kada su posljedice navedenog zanimanja ljutnja, potištenost anksioznost, zabrinutost, živčanost ili napetost.

Kyriacou donosi sedam najvažnijih uzroka nastavničkog stresa, a to su:

1. učenici koji imaju loš odnos prema školi i kojima nedostaje motivacija,
2. neposlušni učenici i općenito razredna nedisciplina,
3. brze promjene u kurikulu i organizaciji,
4. loši radni uvjeti, uključujući promaknuća, opremu i sredstva,
5. pritisci vremenskih rokova,
6. sukobi s kolegama nastavnicima,
7. osjećaj podcijenjenosti u društvu.

Iako postoje različiti izvori stresa, kao zajednički uzrok možemo uočiti osjećaj ugroženosti dostojanstva ili zdravlja. Javlja se kada su zadovoljena dva uvjeta: kada nastavnik smatra kako je ispunjenje zahtjeva važno, tj. neispunjenje zahtjeva može imati nepoželjne posljedice te kada nastavnik smatra kako će biti teško ili nemoguće uspješno udovoljiti tim zahtjevima u određenim okolnostima. Razlog zbog kojeg pritisci kod jednog nastavnika izazivaju velik stres, a kod drugoga ne što pojedini nastavnici određenu situaciju doživljavaju različito u odnosu na njenu važnost i sposobnost da se s njom nose. „Centralni pojam Lazarusova modela psihološkog stresa čini individualna interpretacija ili evaluacija pojedinca, […], koja određuje hoće li neki podražaj ili situacija djelovati kao stresor ili neće.”

U pravilu se toleriraju kratkotrajni poremećaji ravnoteže ili oni za koje pojedinac smatra da ih je bolje podnijeti, nego se boriti protiv njih. Također, pojedinac često tolerira i zahtjeve za koje smatra kako su u funkciji postizanja nekog dugoročnog ili udaljenog cilja pa je podnošenje takve situacije dio nastojanja da se taj viši cilj postigne. Nastavnički stres može na dva načina umanjiti kvalitetu poučavanja, može smanjiti naše zadovoljstvo poslom, ako poučavanje postane izvor stresa kroz dulje razdoblje pa više nećemo voljeti svoj posao kao prije i može, kada doživimo stres, smanjiti kvalitetu naše komunikacije s učenicima

Doživljajni indikatori stresa, najčešće su anksioznost, strah, srdžba i beznadnost, a određuju sena osnovi introspektivnih izvještaja ispitanika kao i pomoću skala samoprocjena i upitnika. Kao indikatori stresa na planu ponašanja služe ekspresivni znakovi emocija, npr. čuvstvena mimika, kretnje, tremor i promjene u adekvatnosti kognitivnog funkcioniranja.

Postoje dvije vrste borbe protiv stresa: tehnike „neposredne akcije“ i „palijativne“ tehnike. U tehnikama neposredne akcije, morate odrediti što kod vas izaziva stres i zašto, pa tada odlučiti što ćete poduzeti kako biste se uspješno borili protiv izvora stresa. Kod nekih pak izvora stresa ne možemo se uspješno boriti tehnikama neposredne akcije pa će nam biti potrebna palijativna tehnika, a ona podrazumijeva sve ono što možemo učiniti kako bismo ublažili osjećaj stresa, čak i kada izvor stresa nije nestao. U ovakvim slučajevima jako su korisne mentalne tehnike, npr. promatranje događaja iz druge perspektive, pokušaj da se događaj vidi s njegove vedrije strane, jer u svakom zlu postoji i neko dobro; pokušaj da učinite emocionalni odmak od događaja, svoje probleme ispričati drugima. Uz ove tehnike, poželjno je koristiti i tehnike tjelesnog opuštanja ili razgovor s kolegama za vrijeme odmora, odmoriti se nakon posla, baviti se fizičkom aktivnošću. Mehanizmi suočavanja sa stresorom čine tako jednu komponentu stresa, o čijoj uspješnosti ili neuspješnosti ovise i posljedice stresa za pojedinca.

Kako bismo razvili vlastiti pristup borbi protiv stresa, možemo primijeniti nekoliko korisnih savjeta:

1. Uočite i rješavajte probleme čim prije.

 2. Razvijte umijeća i postupke koji će vam pomoći u obvezama koje imate, osobito organizacijska umijeća i ona za raspoređivanje vremena.

 3. Razmislite jeste li sami odgovorni za neke izvore stresa, npr. nepotrebni sukobi s učenicima ili kolegama ili prihvaćanje teških obveza.

4. Uvijek o svemu razmišljajte u kontekstu i pokušajte oblikovati realistična očekivanja o vašim i tuđim mogućnostima.

5. Popričajte o svojim brigama i problemima s drugima.

6. Održite ravnotežu između vašega posla kao nastavnika i vašeg osobnog života izvan škole (zdrav i radostan život izvan škole povećat će vašu samosvijest i unutarnju snagu za rješavanje problema u školi.

Obveze nastavnika trebalo bi organizirati i rasporediti tako da ne izazivaju nepotreban stres, npr. da se jednu osobu optereti s previše važnih obveza ili da se važni vremenski rokovi podudaraju unutar kratkog vremenskog razdoblja. Način na koji se ljudi nose sa stresom važniji je za njihovu socijalnu prilagodbu i zdravlje od učestalosti ili intenziteta doživljenih stresnih reakcija. Za ublažavanje stresa u školi važna je zajednička suradnja nastavnika, jer samo timskim radom moguće se suočiti s teškoćama s kojima se susreću u nastavnom radu i prebroditi ih.

LITERATURA

1. CANNON, W. B., The emergency function of the adrenal medulla in pain and major emotions, American Journal of Psysiology, 33, 1914.
2. Cannon, W. B., Voodoo death, Psychosomatic Medicine, 19, 1957.
3. ĆORIĆ, Šimun Šito, Psihologija u svagdanjem životu, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 1997.
4. JANKOVIĆ, Josip, Savjetovanje u psihosocijalnom radu, Etcetera, Zagreb, 2004.
5. KYRIACOU, Chris, Temeljna nastavna umijeća, Zagreb, Educa, 2001.