Osnovna škola Silvija Strahimira Kranjčevića Mostar

Osnovna škola Silvija Strahimira Kranjčevića, općeobrazovna je ustanova čiji je zadatak pružiti učenicima što kvalitetnije i potpunije obrazovanje i odgoj. S radom je započela 1980. godine pod imenom Osnovna škola “Bijeli brijeg”. Od 1. rujna 1992. godine radi pod imenom Osma osnovna škola, a od 1. siječnja 1997. godine kao Osnovna škola Silvija Strahimira Kranjčevića, Mostar. Do školske 2006./2007. godine, za izvođenje nastave škola je koristila dva školska objekta; središnju školu na Bijelom brijegu površine 5500 m 2 pokrivenog školskog prostora i 600 m 2 asfaltiranog okoliša te područnu školu u Cimu površine 650 m 2. Potrebno je naglasiti kako je škola na Bijelom brijegu tijekom rata bila 100% oštećena. Obnovljena je zahvaljujući naporima Vlade, Grada Mostara, Općinskog vijeća Mostar, a posebice financijskom potporom Europske unije. Nakon obnove, svečano je otvorena 12. ožujka 1995. godine. Škola i pripadajuća športska dvorana pokrivene su videonadzorom, a učionice i kabineti opremljene su novim namještajem, računalima, projektorima, „pametnim pločama“ te brojnim nastavnim učilima i pomagalima kako bi se nastavni proces odvijao na najbolji mogući način, u skladu sa suvremenim trendovima obrazovanja. Škola je uključena i u brojne projekte, a njeni djelatnici redovito se usavršavaju te ozbiljno, odgovorno, stručno i profesionalno pristupaju radu, kako u odnosu sa svojim učenicima, tako i s njihovim roditeljima i kolegama. Školske 2010./2011. godine, dobili smo suglasnost od Grada Mostara za organiziranje produženog boravka te je isti i otvoren za učenike od 1. do 4. razreda, a na poticaj Vijeća roditelja i Učiteljskog vijeća. Financiranje produženog boravka osiguravaju roditelji djece korisnika produženog boravka. Opravdanost organiziranja produženog boravka u školi leži u postizanju boljih rezultata u odgojno-obrazovnom procesu, stjecanju određenih navika i boljem organiziranju vremena za učenike koji su zbrinuti na sigurnom dok su njihovi roditelji na poslu.

Gdje se nalazimo

Silvije Strahimir Kranjčević

Rođen u Senju, pod Nehajem, zbog svoje buntovne naravi završivši gimnaziju nije maturirao; elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo jer ne osjeća u sebi svećenički poziv. Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja "na gradjanskih skolah" odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.

Prvu pjesmu objavio je i on u "Hrvatskoj vili" (Zavjet, 1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u "Viencu" značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908., teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina - Čovjek - Svemir. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.

Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža; da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kome je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, Narodu i Radniku tri stožera pjesnikova nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvu pjesničkom konceptu poete vatesa korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladoga Kranjčevića od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romantične poezije Harambašićeve, sve se to raspoznalo puno kasnije.

Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888.-1892.) i drugi put u Livnu (1892.-1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije (epska pjesma; Kranjčević je bio strastveni pravaš- borio se za samostalnost hrvatske države, pa je tako u njegovoj pjesmi Mojsije simbol Ante Starčevića (začetnika pravaša), a nezahvalni Židovi koji se klanjaju zlatnom teletu simbol su Hrvata koji se priklanjaju Mađarskoj ili Austriji.), Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Uenus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge. Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem deceniju XIX. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozofičnost predpostavlja neki sustav, a u Kranjčevićevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sustava ni razvijena programa: ni političkog ni nacionalnog ni filozofskog. Ni pjesničkog! Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu ni osobito nove ni naročito duboke. A ipak nas osvajaju, jer su izražene pjesnički, jer su pretočene u pjesmu, jer su poezija.

U Sarajevu punih osam godina (1895.-1903.) uređivao je književni časopis "Nadu", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih obzorja, dobročinitelj Matošev, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani.