Postoje dvije glavne odrednice samopouzdanja: osjećaj kako smo vrijedni ljubavi i osjećaj kako smo sposobni. Ako je školsko dijete stidljivo, prestrašeno, zatvoreno, iznimno tiho, pretjerano traži pažnju, ne odvaja se od vas ili je agresivno i hvalisavo, takvo dijete ne zna je li vrijedno ljubavi.
Ako je vaše dijete prestrašeno i odbija nove izazove, boji se uspjeha, lako se uznemiri zbog pogrešaka, nervozno je prije školskih ispita, perfekcionist je, pretjerano brine u školi ili ne piše domaću zadaću, takvo dijete sumnja u svoju sposobnost.
Razgovor je najčešći i najvažniji oblik komuniciranja među ljudima. Sve što radimo u našoj vezi s djecom ima formu komuniciranja, i ne samo riječi, nego i boja tona, izraz lica ili govor tijela. Način našeg komuniciranja s djecom šalje poruke poštovanja, empatije i brige, ali isto tako može slati i suprotne poruke. Aktivnim slušanjem, poticanjem djece da govore o svojim osjećajima i korištenjem "pozitivnog" jezika djeci dajemo do znanja kako nam se mogu povjeriti.
Razgovor prihvaćanja
Svaki čovjek ima tri različite etape u svome danu. Jedno je radno vrijeme, jedno je vrijeme spavanja, a vrijeme koje se nalazi između radnog vremena i vremena spavanja nazivamo slobodno vrijeme. Ljudi moraju raditi kako bi sebi osigurali primjeren život, moraju spavati kako bi stekli energiju za sate u kojima su budni, a potrebno im je i slobodno vrijeme kako bi se odmorili i uživali u aktivnostima koje vole. Francuski sociolog Dumazedier, a slično i pedagozi, npr. Previšić, definira slobodno vrijeme kao vrijeme izvan radnih obveza, obiteljskih dužnosti i fizioloških potreba, koje pojedincu ostaje za njegovo slobodno i samostalno odlučivanje i opredjeljivanje čime će se baviti. Sloboda izbora što će netko raditi je temeljno načelo u određenju slobodnog vremena.